Vjerujte. ovo čudo zaslužuje vremena za razgledanje gotovo kao Louvre. Ne radi se samo o impresionistima i oko njih, arhitekturi kasnog 19. stoljeća ili skromnoj zbirci secesije. Sam muzej je umjetnina.
Dakako, uglavnom nisam snimao izloške (za razliku od mnogih posjetitelja), nego sam htio prenijeti mrvicu ugođaja muzeja. Naročito mi je upao u oko tretman svjetla, koje izgleda kao da je prepušteno slučaju. Ponekad će sliku osvijetliti dnevno svjetlo odozgo ili izrazito iskosa, ponekad neizravno halogeno, ponekad posebne svjetiljke, ali (gotovo) nikad nećete primijetiti namjeru 'muzejskog' osvjetljavanja. Atmosfera ima prednost, ponekad i po cijenu odbljeska na slici ili neprimjetnog izloška u mračnom kutu.
No, dosta brabonjanja. Pogledajte, i navratite još neki put, jer mislim da ću ovaj album dopuniti.

Obišao sam oko 10% (uglavnom Egipćane) - i još malo sa Zvonči u drugoj turi. Ne može se mnogo više odjednom; sensory overload... Ovaj muzej nije sâm umjetnina onako kako je to Muse d'Orsay, ali svejedno je veličanstven. Čini mi se da su zbirke (one koje sam obišao) mnogo osmišljenije nego prije dvadesetak godina: nema više dvorane za dvoranom manje-više slične grnčarije. Trebat će mi još jedno dva vikenda...

...za razliku od onog Le Corbusierova, za stanovanje (čije se maketa može naći u ovom). Nije se moglo mnogo slikati unutra, ali građevina sama je dovoljno zanimljiva. I pogled je zgodan (što me, kao što znate, privlači).

Mali muzejčić u kućetini koje je pripadala bogatom trgovcu solju, u zanimljivom kvartu. Od Picassa (čiji su radovi razasuti posvuda, uglavnom, nažalost, po privatnim zbirkama) od svačeg pomalo - dovoljno za 'opći dojam'.

Grand Palais (i susjedna 'Mala' palača i Palača otkrića) još je jedan spomenik lijevanom željezu i staklu, kao i E.T. Još nekoliko slika tog kraja možete vidjeti ovdje.
U velikoj je palači bilo nekoliko dobrih izložbi, od kojih sam vidio dvije. (Druge, također zanimljive, u susjednim palačama nisam stigao pogledati.) Prva, "Slike iz plutajućeg svijeta", se bavila japanskom umjetnošću 17. i 18. stoljeća. Nisam imao rezervaciju, pa od gužve jedva da sam išta vidio; nemam živaca za preveliko guranje oko izložaka, ma kako zaniljivi bili.
Za drugu, Turner-Whistler-Monet (vidi i postavu u galeriji Tate) sam uspio kupiti kartu mjesec-dva unaprijed, pa se dalo manje-više na miru pogledati. Fascinantno i poučno. Anglosaksonska su gospoda prije bili prethodnici nego sljedbenici ili imitatori impresionizma. Ne valja biti previše frankocentričan, pa ni u likovnoj umjetnosti 19. i 20. stoljeća...
Inače, slikati se unutra nije smjelo, pa zato evo samo malo okoliša.

Ovo je možda najljepša pariška crkva, a propustio bih je da me Zvonči nije na nju upozorila. Skrivena je u dvorištu Ministarstva pravosuđa, na Îlle de la Cité. Sagrađena je u 13. stoljeću za smještaj relikvija kupljenih za ogromne novce od Bizanćana, kojima više nije išlo osobito dobro. Dakako, za Revolucije je imala prikladniju namjenu kao skladište brašna. Relikvija su danas u Notre Dame. Crkva se, zapravo, sastoji od dvije kapele: prizemna, prilično 'obična' je za služinčad, a gornja, sa spektakularnim vitrajima, za kraljevsku obitelj. Osim u sjajnom primjeru francuske gotike na vrhuncu, u Sainte Chapelle se može uživati i u koncertima (od kojih nisam ulovio ni jedan).

Muzej srednjeg vijeka je uz ili na rimskim termama. Nije osobito velik, i okrenut je uglavnom crkvenoj umjetnosti (i bezbrojnim tapiserijama). Artefakata iz svakodnevnog života ima vrlo malo, na žalost. U podrumu muzeja se održavala i izložba zanimljivih drvenih skulptura iz Katalonije, iz Romaničkog razdoblja. Fotografija je malo i nisu osobite....