Moje omiljeno mjesto. Osjećate se kao u nečijoj kuhinji. Za gableca su stolovi pokriveni, dakako, kariranim stolnjacima (i prozirnom plastikom preko njih). Poslužuju dvije bakice u civilu (recimo, vlasnikove tete) i dvije 'normalne' konobarice, i jedva stignu (a popodne, kad je mirno, vlasnik). Tamo među zdjelama salate pokrivenim krpom su tada i razni sirevi na tanjuru ili dasci, kako bismo ih mi nabacali u kuhinji da ih kušamo nakon nabavne ekspedicije. U papirnatoj vreći koja viri iz žutog sanduka je kruh (baguette ili batard, ili kako se već piše), od kojih teke otfikare komad jednim pokretom noža i ugrubo narežu u limeni lavor (ne vidi se, iza blagajne) odakle konobarice pune košarice. Nisam shvatio čemu služe brojne numerirane ladičice iza šanka (ima ih još iza stupa s vješalicom). Suđe je prastaro (ili tako izgleda), tanjuri bijeli, debeli i vrlo duboki, juha u izubijanoj zdjelici od alpake s ručkama u obliku školjaka, beštek neuparen.