Gare Saint-Lazare je, kako rekoh drugdje, zanimljiva konstrukcija, prilično spretna za commuters, ali grozna za one zatočene u njoj 8 ili 10 sati dnevno. Možda još dodam koju sliku koja ilustrira ovaj drugi aspekt (pokušavam izbjeći škljocanje golih kablova i smeća po ćoškovima kad domaćini vide), kao i slike raznih zgodnih mjesta za gablanje i kupovanje (update: done), što tek sad cijenim kako treba, nakon što sam vidio kako izgleda novo radno mjesto, Saint-Denis.
Inače, počeli su mi već (nakon jedno mjesec dana boravka) uvaljivati sindikalne biltene. Komunjare iz CGT-a su valjda prvi prepoznali svoga, ali ni drugi ne zaostaju... Ne pomaže ni što im na engleskom kažem kako nisam odavde.

14. srpnja, svoj državni praznik, moji su poslodavci odabrali kao prikladan datum da se iz manje-više centra (6 stanica metroa bez presjedanja od mog stana na Trocaderu) presele izvan grada, u Saint Denis (sjeverno od Pariza, 10-20 stanica metroa s presjedanjem, ovisi o tome koju od podjednako nepovoljnih ruta izaberem (stanica koje bi mi prištedjela jedno presjedanje je zatvorena zbog renoviranja), ili kombinacija s RER-om ili vlakom). A i okoliš je depresivan (osim ako čovjek razgleda baziliku svaki dan).
U lokalnoj su bazilici (preteči svih onih silnih gotičkih katedrala, s vidljivim ostacima romanike) pokopani mnogi francuski kraljevi. Danas je St.Denis nastanjem uglavnom nedavnim afričkim (i inim) doseljenicima. Centar djeluje derutno i depresivno, premda se vide i ostaci boljih dana i nedavni napori oživljavanja.